Nisi lenj u 3 popodne. Udišeš CO2 koji su svi u prostoriji izdahnuli, a nema kud da ode. Sad možeš to i da dokažeš.
Ne vidiš ga. Ne osećaš mu miris. Ali tvoj mozak ga oseća. Magla. Usporenost. Jedno oko na satu. To nisi ti umoran. To je vazduh koji postaje glup.
Zove se CO2, meri se u ppm. Svež vazduh napolju je oko 400. Soba sa pristojnom ventilacijom ostaje ispod 1.000. Ja sam izmerio 2.000 ppm u sali za sastanke "za osam osoba". Deset minuta od početka. Tri osobe. Zatvorena vrata. To nije sala za sastanke. To je glup vazduh.
Harvard je stavio ljude u sobe sa različitim nivoima CO2 i sproveo kognitivne testove. Kako je CO2 rastao, rezultati su padali. Donošenje odluka, korišćenje informacija, strateško razmišljanje. Na nivoima koji se nalaze u normalnim, punim salama za sastanke, neki rezultati su pali skoro za pola.
Punimo kancelarije pametnim, skupim ljudima, a onda ih zaključamo u sobe koje im tiho skidaju poene sa IQ-a. To nazovemo problemom produktivnosti. Nije. To je glup vazduh.
Tvoja budnost, tvoj fokus, tvoje odluke — tačno ono za šta te plaćaju — sve opada kako CO2 raste. Pad u 3 popodne nije od ručka. Kriv je vazduh.
Cognitive performance vs CO2. Data points from Allen et al., 2016 (Harvard COGfx).
Svež vazduh te čini oštrijim. Pokazaćemo ti kako da izmeriš svoj, šta taj broj znači, i šta da radiš kad je loš. Bez spama.